Ništa ga nije moglo spriječiti. Čak ni snijeg koji je okovao Viskonsin. Star i malaksao nije mogao da prti kroz smetove, ali je uredno dolazio. Prišao bi dokle mu je nanos dozvoljavao i čežnjivo gledao u klupu držeći bijele rade. Krajičkom oka dva čistača Džerod Ebert i Kevin Šulc primijetili su deku koji je svakodnevno dolazio. Kada su shvatili o čemu se radi, uzeli su lopate. Deku je sutradan sačekala staza, specijalno očišćena do njegove klupe.
Svakog dana kada bi vidjeli pahulje, Kevin i Džerod bi se šunjali ka klupi kako deka ne bi znao ko mu čini ovo dobro djelo.
``Jednog dana sam krenuo ka klupi i ispred sebe vidio stazu. Koljena su mi klecnula. Nisam mogao da vjerujem da je neko to učinio za mene``, rekao je deka.
Dvojica radnika su skromno reagovala.
``Obojica smo bili pogođeni njegovom posvećenošću. Zamislite, dolazio je i dalje iako nije mogao da priđe klupi``, rekli su radnici. Džared je dodao ``ima tog nečeg svijetlog u čoveku što mu daje nešto sudbinsko neku svrhu, a ja mislim da je to da pomažemo jedni drugima``, rekao je radnik.
U međuvremenu, na jednoj klupi u Viskonsinu stoji cvijeće. Za Elizabet. Zauvijek.
(nadlanu.com)